Izložba Zorke Forko

U petak, 4. ožujka pred mnogobrojnom publikom u galerijskim prostorima Starog grada otvorena je izložba pod nazivom «ispreplitanja» koprivničke slikarice Zorke Forko.  Autorica se predstavila s 124 rada koji čine presjek njena stvaralaštva od 1951. do danas. Na izložbi su prikazani  crteži, skice, mrtve prirode, pejzaži, te radovi kojima postupno napušta figuraciju, od tehnika akvarela, ulja na platnu, te kombiniranih tehnika.   O autorici i njenom umjetničkom opusu je govorila autorica izložbe i predgovora, ravnateljica Centra za kulturu Edita Janković Hapavel, a sama autorica se prigodno zahvalila za sav učinjen trud oko realizacije ovog projekta, te odrecitirala svoje pjesme.  Izložbu je otvorila zamjenica gradonačelnika gospođa Marijana Markešić koja je ujedno čestitala ženama nadolazeći Međunarodni praznik Dan žena. U prigodnom dijelu programa nastupila su djeca Područne glazbene škole u Đurđevcu Sonja Domitrović i Luka Rasinec. Umjetnica je rođena 1934. godine u Splitu, a najranije djetinjstvo provela u je u Kladnjacima u Dalmatinskoj zagori, iz koje još kao dijete seli u srednju Podravinu. Godine 1959. završila je grafički smjer na školi za primijenjenu umjetnost, dok je 1968. godine diplomirala na katedri za likovne umjetnosti Pedagoške akademije u Zagrebu. Niz godina je djelovala kao likovni pedagog u Pitomači i Legradu.  Članica je HDLU-a Zagreb, zadruge likovnih umjetnika Hrvatske „LIKUM“ u Zagrebu i zajednice umjetnika Hrvatske (u mirovini). Ovo je njena 24. samostalna izložba. Predgovor kataloga Ispreplitanja Đurđevačkoj publici umjetnica Zorka Forko, predstavlja se po drugi put, nakon punih 37 godina. Ovaj put izložba će biti djelić njena stvaralaštva od nekoliko stotina crteža, akvarela, ulja, kombiniranih tehnika. Predstavljena djela samo su dio njezina mnogobrojnog opusa. Od najranijih radova iz pedesetih godina, pa sve do recentnih radova na izložbi   izdvajamo studije ljudskog lika,  mrtve prirode, pejzaže, pa sve do tendencija ka  apstraktnosti.  Intimistički ugođaji kompozicija posebno su postignuti u tehnici akvarela, dok snagu kolorizima, i ekspresivnost poteza postiže najviše u tehnici ulja. Po završetku grafičkog  odjela u školi za Primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, angažira se u scenografiji za Kazalište Trešnjevka,   izradi reklama juhe («supa kote»), tvornicu konca u Zadru. Neko vrijeme radi u Podravci u Koprivnici, radeći na ekonomskoj propagandi kao referent za reklamu, crtač i kreator. Nakon toga odlazi u Kloštar Podravski, poslije u Pitomaču gdje radi u školama kao likovni pedagog. Od tada se može govoriti o preokretu u njenom izričaju kada se posvećuje slikarstvu i radu s djecom. To će joj još više dati poticaja u slikanju i eksperimentiranju. U njenom umjetničkom opusu ne možemo govoriti o fazama, već o ispreplitanju. Motivi koji  su je, kako sama ističe, privlačili, bile su mrtve prirode, pejzaži, klijeti, stogovi žita, vinogradi, a posebno ono čime se svakodnevno sretala - konji, cigani na kolima, seljaci kako oru, seljaci ispred gostionice. Na Pedagoškoj akademiji profesori su joj bili prof. Selan Gliha, prof. Josip Poljan, i prof. Mladen Veža. Iz tog vremena ostao je sačuvan njen diplomski rad   iz 1968. godine. Iako se kasnije u slikarstvu nije previše zadržavala na ljudskom liku, osim inih portreta, postoje brojne skice, crteži  ljudi u pokretu, pojedinačno ili u grupi (sačuvani autoričini crtački blokovi sa studijama pokreta). Među njima ističe se  crtež Šahisti, 1971. rađen u tehnici ugljena, te Kupačice, iz 1981.godine. Crtežu u tehnici olovke, ugljena, tuša slikarica je bila često sklona, a od motiva, osim ljudskih likova i životinja (brojne studije pokreta mačke, te pasa), pejzažima, vlatima trave. Odmak od figuracije u crtežu vidljiv je na brojnim nastalim kompozicijama, osobito nastalim u tušu. Žena s gitarom, 1985.,Vražja posla, 1985. Velik broj radova nastaje u kombiniranoj tehnici tuš-akvarel.  Svoju vezu s roditeljskim zavičajem, Dalmatinskom zagorom, ostvarila je preko motiva kamenjara. Tim motivom ritmički gradi kompoziciju nižući kamen do kamena, asocijativno podsjećajući nas na Glihine ekspresivne gromače. U svoje radove utkala je doživljaje i ozračja svog rodnog kraja Dalmatinske zagore i Podravine, u kojoj živi još od djetinjstva. Virje u kojem odrasta, Zagreb u kojem se školuje, Novigrad Podravski gdje živi nakon udaje, potom Kloštar Podravski, Pitomača i Koprivnica, mjesta su njenog obitavanja. Od svoje prve samostalne izložbe u Virovitici 1968. slikarica kontinuirano djeluje. Iz njene hemeroteke izdvajam naslov u ženskoj reviji Svijet od 17.3.1976.godine kada je obavljen i intervju Mirjane Vodopić sa slikaricom Slikanje je moj život. … ta tiha i skromna žena, likovni pedagog u Osnovnoj školi  «Petar Preradović» u Pitomači, sve svoje radosti i tuge pretače u slike. Prije podne nastavnica, poslije podne domaćica, majka i supruga , tek navečer ima vremena za svoju veliku ljubav – slikanje. «… slikam iz najintimnije, unutrašnje potrebe i želje da kažem što osjećam i kako doživljavam neki pejzaž, predmet ili čovjeka. To je moj način komuniciranja s ljudima, a ljudi me razumiju i to me raduje. Zbog toga su slike dio mene, nerazdvojni dio svakodnevice koju živim, odraz mojih trenutnih preokupacija, želja i nadanja…» Najraniji sačuvan rad  iz 1951. godine je Dvorište kuće u Virju rađen u akvarelu, 24x37cm. U središtu slike nalazi se u sivim tonalitetima bunar, a u planu iza, dva stabla s razlistanim zelenim krošnjama i kućom s crvenim krovom iza njih. Osobito valja istaknuti da se već tada naslućuje osjećaj za izrazite tonske skale, što je ovdje došlo do osobitog izražaja u  zelenoj boji krošnje.  Iz 1952. godine potječe još nekoliko prizora iz životnog okruženja, Vinograd u Novigradu Podravskom, Dvorište u Novigradu Podravskom, Mlin u Novigradu Podravskom. Tehnika akvarela i gvaša postat će njezina omiljena tehnika kroz sve faze njezina opusa. Još jedan akvarel koji valja istaknuti zbog kolorita potječe iz 1961., morska veduta Lovran. Jedan od vrlo suptilnih, minuciozno razrađenih akvarela, ljubičastih tonova oslikavaju kamenu obalu,  drveće iza kojeg se naziru kuće i zvonik. Slikarica bilježi i  završne grane drveta, koje su ušle u lijevi ugao slike uz donji njen rub. Slika upućuje na nastanak u vrijeme  autoričina boravka za vrijeme liječenja u Lovranu. Primorske motive nastavila je slikati i kasnije, osobito u vrijeme ljetovanja na školskim ekskurzijama s djecom. Tako nastaju kompozicije Suha Punta, Motiv iz Raba, 1990.,Krka, i niz drugih, kojima valja pridodati seriju akvarela nastalih u vrijeme autoričina boravka u njemačkom gradu Kolnu.  Njeni suptilni potezi kistom u tehnici akvarela vremenom dobivaju širinu poteza, gube minucioznost. Slikarski impulsi usmjereni su sve više prema napuštanju figuracije. To se posebno vidi u njenim temama šume svedene na jednostavne vertikale i pokoju horizontalu. Transformacija se dogodila spontano, iako nikad nije napustila figuraciju. Na nekim kompozicijama dozvoljava boji da se razlije i pretvori u potpuno apstraktno viđenje. Posebno valja istaknuti da je njeno bilježenje trenutka najčešće bilo in situ, u mjestu boravka, na otvorenom, u vrtu, dvorištu, uz prozor, more. Naoko beznačajni motivi postali su  trenuci  nadahnuća ove skromne, tihe slikarice. Akvarel Lička kuhinja, iz 1991., s motivom dvije žene na otvorenom ognjištu uz „bronzin“, viseći kotlić, privlači pozornost  smeđim, oker prozračnim tonalitetima cijele kompozicije.  Ne mali opus  čine mrtve prirode. Velik broj njih zauzima cvijeće rađeno u tehnici akvarela  i ulja. Prozračnost i svjetlina gotovo da  rese sve njene radove tog tipa.  Jorgovani, hortenzije, plave perunike, cica mace, božuri, česti su slikaričin izbor. Najčešće ih slika u vazi, ne usredotočujući se na njihovo ambijentalno okruženje, njihov smještaj.  Ponekad je to samo jedna grana ili jedan cvijet. Iz svake slike zrači posebna atmosfera ugođaja oku. Njene mrtve prirode nose značajku dekorativnog slikarstva, s njima kao da je vraćeno vrijeme kada je ono činilo mjesto lijepih ugođaja građanskih salona. „ …volim akvarel jer mi pruža mogućnost da slikama dam mnogo sunca i svjetla. Naročito me privlači sunce i stoga svi moji motivi odišu valerom i bogatstvom svjetla kojega ima napretek u mojim slikama. Tu ljubav za suncem i svjetlom vjerojatno nosim s juga, odakle potječem,a tamo su i korijeni moje, tako često slikane, nostalgije za kamenjarom , maslinama i morem.  No, s jednakim žarom slikam i podravske motive, motive mog dragog užeg zavičaja…“ (Svijet, 1976.) Autorica se ogledala i u tehnici pastela. Od najranije sačuvanih su crteži  žena u bolničkom krevetu iz 1965. godine. Koloristički naglašeni , precizno razrađeni crtež jakih obrisnih linija, pasteli su dio autoričinih autentičnih trenutaka i percepcije. U tehnici ulja  ostvaruje ekspresivnost kolorizma, osobito onima velikog formata. Prednjače pejzaži, no ne u klasičnom smislu. Ponavljanja gotovo da i nema. U prvi mah činit će se da su djela nastala rukom različitih autora. Motiv masline ponovila je više puta, uvijek na drugačiji način. Nemirni potezi kojima postiže ekspresiju krajnjeg dojma učinjeni su s lakoćom. Bogatstvo boja i nijansi krošnji masline, treperenje lišća i snagu vjetra postigla je sumarnim brzim potezima kista (Maslina). Motiv  šume u njenom stvaralaštvu doživljava povremene transformacije i  ( Šuma u Rasinji ,1990., Šuma 2009.,) u njenom daljnjem likovnom izražavanju dovest će joj do potpuno drugačijeg rezultata. Njene šume, stabla, vremenom poprimaju drugačiju interpretaciju (Borik, 2010).  Od klasičnih prikaza (Šuma u Rasinji, 1990., Šuma, 2009.) do redukcije u deskripciji i svođenje šume na nizanje vertikala ( Breze, 2008.,Breze, 2011.), što je osobito izražajno na platnima velikih formata. Upravo iz recentne faze njena opusa gdje se «igra» s kudeljom koju lijepi na papir ili platno, nastaju motivi poput metamorfoza. Motiv masline spretno radi nitima i dorađuje je oslikavanjem, tek pokojim listom  (Maslina, 2010., 70x65). Daljnja redukcija dovodi do potpunog napuštanja figuracije. Od niti kudelje stvara kaotične mase, koje otiskuje na papir i postiže niz kompozicija metamorfoza. Sloboda umjetničke individualnosti osobito će doći do izražaja u njenoj recentnoj fazi stvaralaštva. Zanatska vještina i neiscrpnost ideja djelomično proizlaze iz njenog dugogodišnjeg pedagoškog staža. Na izložbi su izložene i zanimljive karikature, navedeni blokovi  sa skicama, studije ljudi i životinja. Devedesetih nije ostala ravnodušna niti prema ratnim vihorima pa iz tog perioda valja izdvojiti sliku Egzodus 1992. godine, ne samo zbog odabira teme, nego i načina povorke u kojoj dominira skupina ženskih likova u povorci, s geometrijski oštrim rezovima odjeće, s reminiscencijama na kubizam. Još jači utisak čini monokromatski odabir crnog, sivog, bijelog. Njen slikarski repertoar nije zaokružen niti definiran.  Skromnost i samoća u tihoj oazi doma postale su mjesto nataloženih uspomena i inspiracije. I dan danas  radije uzima svoj slikarski pribor i odlazi u prirodu, čeka sunce kojem se najviše raduje i prirodi koja je okružuje. Zorka Forko jedna je od živućih slikarica čija se naobrazba temelji na postulatima akademizma. Od svoje završene pedagoške akademije nastavila je kontinuirano djelovati, dijelom zahvaljujući  radu i druženju  s djecom u školi, a nastavlja se i nakon što dobiva zaslužen status slobodne umjetnice. Zasigurno da će njezin opus i lik ući u kronologiju slikarica koje su ostavile svoj pečat u hrvatskoj likovnoj umjetnosti druge polovice 20.stoljeća i prvih desetljeća 21. stoljeća. Ova izložba ne predstavlja rezime, niti studiju njenog slikarstva,  nego ukazuje na njezin doprinos značenju hrvatske likovne scene.  Edita Janković Hapavel, viša kustosica veljača, 2011.