Kinesko slikarstvo u galeriji Stari grad

Zahvaljujući raznolikosti i brojnosti darovanih umjetničkih predmeta Ivana Lackovića Croate u đurđevačkoj  Galeriji Stari grad otvorena je još jedna izložba iz donacije -  Kinesko slikarstvo. Izloženo je četrdesetak slika  pretežito tradicijskog kineskog slikarstva u tehnici tuša na svili i papiru (pretežito nepoznatih autora),  radovi kineske naive (Pan Xiaoling) te dva rada suvremenog kineskog slikara iz Hong Konga.   Na otvorenju izložbe govorila je ravnateljica Edita Janković Hapavel, autor izložbe Zdravko Šabarić te prof dr. Zdravko Lacković koji je prikazao i kraći film o  Kini.Izložbu je otvorio Andrija Karafilipović, veleposlanik Međunarodnog društva prijateljstva i predsjednik Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva. Izložba ostaje otvorena do 5. svibnja 2008. godine.   TRADICIJSKO SLIKARSTVO – NAIVA - MODERNIZAM Raznolikost sakupljenih umjetničkih predmeta osnovna je prepoznatljivost Donacije ILC u Galeriji Stari grad u Đurđevcu.  Naravno da to ne umanjuje vrijednost zbirke, čak što više – stvara nove spoznaje u svim smjerovima. Zahvaljujući velikom broju darovanih umjetnina (preko dvije tisuće slika, skulptura, etnografskih predmeta, plakata), blizu 600 autora iz tridesetak  zemalja svijeta, nastalih  u petstoljetnom  vremenskom rasponu od renesanse do suvremenosti,  ova galerija organizirala je  od 1994. godine do danas  četrnaest različitih postava iz Donacije. To su Rembrandt, Dürer, Istočni prostor, Krajolik, Krsto Hegedušić,  Tekstilno rukotvorstvo, Portreti, Popularna grafika,  itd.).  Godišnjim izlagačkim planom, gotovo u pravilu, predviđen je uvijek jedan metodički postav kako bi se pokazala širina zbirke.     Prostorna zastupljenost najcjelovitije je  prikazana izložbom Šareni svijet u prosincu 2005. godine.      Nastavak ovog niza je i ova izložba – Kinesko slikarstvo. Lacković, kao svjetski  poznati slikar, imao je izrazito tolerantan stav prema svim mogućim likovnim promišljanjima na svim razinama – od narodnog rukotvorja do  suvremenih tendencija, od amaterizma do akademizma. Čudesan svijet kineske umjetnosti bio je svakako izazov i za Lackovića.  Stoga je počeo sakupljati i ovakva djela.  Poticaj tome   bila je   jedna slika nepoznatog kineskog slikara u tehnici ulja na staklu, Na potoku (inv. br. 33) . Sliku  je kupio  njegov rođak prof. dr.sc. Zdravko Lacković u antikvarijatu u Pekingu. Nakon povratka s putovanja, ovaj zanimljivi rad darovao je Ivanu.  Croata je pak u ovoj slici prepoznao određene tehnološke sličnosti  s hrvatskom naivom, što je bio poticaj za  proširenjem interesa  za tradicijsku, ali  i za suvremenu kinesku umjetnost. Tom interesu  nedvojbeno  su pridonijele  i  izložbe  Jugoslavenske naivne umjetnosti u Pekingu i Šangaju 1985. godine, kao i uzvratna  izložba Kineska naivna umjetnost u Muzeju naivne umjetnosti u Zagrebu, 1990. godine. Spomenuta izložba u Zagrebu na kojoj je sudjelovao 91 autor iz tzv. "doma slikarstva" u pokrajini Beijiao pokraj Pekinga, pokazala je niz poveznica s hrvatskom naivom,  naročito  s "hlebinskom naivom".       Ta poveznica ogleda se u naglašenom  koloritu i ruralnim motivima. Autori ovih djela pretežito su anonimni stvaratelji  i kod kojih  nema  izdvajanja i naglašavanja umjetničkih ličnosti.  Osnove slikarskog zanata stječu  u umjetničkim seljačkim domovima slikarstva kakvih ima diljem Kine.      Na prvi pogled stječe se dojam o  stilskoj ujednačenosti, dijelom i šabloniziranju detalja, tako da možemo govoriti o čisto dekorativnom slikarstvu. Međutim, pažljivijim promatranjem uočit ćemo određene individualnosti,  kako između pojedinačnih autora, tako i njihovih domova slikarstva.    Kao i u hrvatskoj naivnoj umjetnosti, i  u kineskoj naivnoj naivi prevladavaju genre teme, prizori sa sela, običaji vezani uz tradiciju kineskog seljaka, veselja i proslave proljeća, igre sa zmajem, dječje igre općenito, poslovi u polju, dvorištu i oko kuće, cvijeće, životinje… a sve to skupa u pravom vatrometu boja.      Zanimljivo je da su polaznice škola slikanja pretežito žene  i to srednje i starije dobi.     Nizanje slikovitih  ornamenata i šara pomoću kojih stvaraju priče iz života ili bajki nekako se čini primjerenijim mlađem uzrastu.   Otkud onda ta vještina čistoća ploha, čiste linije i skladna kompozicija na krhkom rižinom papiru ?  Odgovor je u duboko usađenoj sklonosti  kineskih slikara  prema  estetskoj  usklađenost s motivom, a koja je pak  temeljena i genetski potkrijepljena s tradicijskim kineskim poimanjem umjetnosti.      Izložbe s ovakvom poetikom organizirane su u nekoliko navrata i u Hrvatskoj: spomenuta izložba kineske naive u Zagrebu (1990.), Sv. Ivanu Zelini, (2002.) te u Požegi (2007.). Ovom prigodom izdvojit ćemo izložbu u Sv. Ivanu Zelini gdje su izložene slike dviju kineskih slikarica iz privatne kolekcije Vilka Žiljka. To su Chao Chengtang i Pan Xiaoling, zastupljene i u Lackovićevoj zbirci.      «…slikarice Chao Chengtang i Pan Xiaoling nisu drugo do živopisan apogej veličanja seoskog načina života u kojemu nema boli i sukoba. Slike prikazuju neočekivanu idilu. U bezazlenoj interpretaciji tih umjetnica život na selu teče u nepomućenoj individualnoj ispunjenosti i pomirbi s okolinom. Njihovi ostvaraji govore o vidicima sretne egzistencije koja se otkriva u uzbuđenju i divljenju i nad najobičnijim iskazima ruralne svakodnevnice. Invencije su izrazito dekorativne, a prikazuju djecu u igri, ukućane u kuhinji, jato kokoši ili pataka, žetvu, terasu seoskog restorana, glazbenike, neku paradu s lampionima, mjesno raslinje, zimski prizor i drugo.»… (Josip Škunca)      Bez obzira na prostornu udaljenost pa i samu enigmu kineske umjetnosti, danas hrvatskoj javnosti  ova umjetnost nije nepoznanica.     Tome je nedvojbeno pridonijela i zbirka kineskog slikarstva udomljena u đurđevačkoj Galeriji Stari grad. Tradicija i suvremenost     Nevjerojatna je snaga duha tradicijskog  kineskog slikarstva.  Taj "svemirski duh" uočljiv je i danas u djelima suvremenika.  Ova velika zemlja sve se više otvara prema svijetu u svim pravcima, pa tako i u umjetnosti.  Međutim, ,ladi kineski umjetnici niti danas ne zanemaruju  svoju  civilizacijsku prošlost.  Bez obzira na znatni vremenski odmak, ona ima stalni filozofski  i materijalistički prizvuk svojih predaka i u najradikalnijim djelima.      Aktualna kretanja u  kineskoj umjetnost bila su nedavno promovirana i kod nas, na izložbi "Zlatna žetva"  na Zagrebačkom velesajmu  2002. godine. U ovom slučaju ne mislimo na poveznicu s umjetnošću socijalističkog realizma  temeljenog na poznatoj  "kulturnoj revoluciji", nego na  povijesna razdoblja koje su određivale  glasovite carske dinastije.     Na zagrebačkoj izložbi četrdesetak mladih kineskih umjetnika izložili su radove koji su djelovali  pomalo šokantno, zbunjujuće,  stvorivši  pritom i likovnu senzaciju u ovim prostorima.  Prateći pak suvremenu kinesku umjetnost na  širim europskim pa i svjetskim razmjerima,  srest ćemo nove tendencije još i  nešto ranije na pojedinim velikim umjetničkim premijerama, poput nama  najbližeg Venecijanskog bijenala. Prethodnica  koja je ušla  kroz vrata suvremenih svjetskih zbivanja bila je  zastupljena radovima disidenata, da bi potom slijedio val slikara  povratnika i  mladih slikara koji više nisu imali obvezu  veličanja  gospodarskog razvitka i  socijalističkog čovjeka.  U procesu stvaranja suvremene kineske umjetnosti vidljiva je afirmacija posebnosti u spoju tradicionalnog i modernog. Takvom ustrojstvu  pridonosi i sporija evolucija, nego, recimo, u europskoj umjetnosti. Na izložbi u Zagrebu moglo se tako vidjeti  niz  satiričnih instalacija, ambijenata, videa, fotografija, ali i senzibilnih radova protkanih kaligrafijom na rižinom papiru.           Spoj tradicionalnog i suvremenog  nalazimo i u Donaciji ILC.  Dva rada  umjetnika Kwong Yeu Tinga ,Opera  slice i Reflection from mirror,  u svojim formama jasno naznačuju  kinesku  tradicionalnu kulturu s kaligrafskim dodacima. Naiva kao poveznica Da nije bilo naive  i  slikara poput Ivana Lackovića Croate koji nisu bili samo puki "slikači", pa i njihovih promotora, tko zna kada bismo bili  (barem u ovom prostoru) u neposrednom dodiru sa umjetnošću Dalekog istoka.        Svaka umjetnost, pa tako i tkz. naivna,  govori jedinstvenim jezikom, makar koliko bila nepoznata. Ona je produkt  kreativnog univerzalnog ljudskog uma. Onog  koji egzistira negdje u planinskim selima neke od kineskih pokrajina ili onog u zabačenom podravskom zaselku.  Nije li to slučaj i s ovdje predstavljenim radovima ?      Snažan kolorit i folklorni motivi skladno se šire cijelom površinom. Vještim nizanjem stiliziranih detalja kompozicije u obliku pilića, kokoši, riba i drugih životinja, ove slikarice stvorile su  zanimljive dekorativne uratke  za koje bismo se zakleli da smo ih već negdje vidjeli, samo se ne možemo prisjetiti gdje. Nije li to možda negdje na ovim našim prostorima ili  možda negdje na indonežanskom otočju ?  Da nema  detalja s prepoznatljivom tradicijskom arhitekturom, lampionima, odjećom ili scenskih prikaza igara sa zmajem,  geografski bismo ih teško locirali. Očito je da naivna umjetnost u svijetu ima srodan likovni govor, bez obzira na brojne različitosti.  Na tom tragu, a negdje u prostoru tradicijskog i suvremenog, stoji i slikarstvo kakvo njeguje i poznata slikarica Pan Xiaoling.  Među kolekcionarima ovo ime nije nepoznanica.  Pouzdano se zna da u Zagrebu postoje najmanje tri manje zbirke njezinih radova. Jedna od tih je i ova Lackovićeva koji, usput rečeno,  spada među najzaslužnije Hrvate za razvijenu kulturnu suradnju dviju zemalja. Tradicijska slikarstvo      U Donaciji ILC čuva se tridesetak radova prepoznatljive kineske percepcije. Većinu radova Lacković je kupio na putovanju po Kini (Šangaj, Peking, Shaanxi) ili  primio kao dar prijatelja u znak zahvale za dobrotu.  Lacković ih nije prikupljao s namjerom podizanja materijalne vrijednosti svoje zbirke, nego, kako je već ranije rečeno, zbog širenja obzora kulturnih spoznaja u domovini. Nama koji smo imali čast prezentirati tematske postave  njegove zbirke, često je obećavao da će  za Đurđevac dati i "Kineze". Nažalost , ovu prezentaciju naš Donator nije doživio, stoga ova izložba ostaje kao jedna u nizu zahvala za održano obećanje.      Dvadesetak tradicijskih kineskih radova  u Donaciji možemo prihvatiti  kao uzorke za poimanje  tipičnog kineskog slikarstva koje je nastajalo kroz tisuće godina, uvijek snažno vezano uz  promišljanja  istočnjačkih mudrih ljudi.      Pojednostavljeno, ovo slikarstvo tematski  se može svrstati u tri skupine: krajolici,  ljudski lik te kineska flora i fauna (s naglaskom na cvijeće i ptice).       Impresionira i sam  tehnološki postupak. Za nastanak slike potrebna je izuzetna koncentracija i uvježbana ruka, jer za potez kistom na posebnoj svili ili finom papiru od sandalovine, ispravaka nema.  Laički gledano, prikazi se čine jednostavnim, možda i nedorečenim, neatraktivnim.  Kao da se osjeća neka tajnovitost  u zamagljenim dolinama ili rasporedu  stabala.      Klasičan vizualni pristup ovakvom umjetničkom izričaju površan je i posve  pogrešan. U tradicijskom kineskom slikarstvu važnije su neke sasvim druge činjenice. Tako npr. potezi kistom  presudni su kao sastavni detalj, pomno se studiraju, a  pristup ostavljenom tragu tušem važniji je od same prirode.  Stoga je i kopiranje velikih učitelja  vrlo popularno, kako bi se određenim korelacijama mogla što jasnije valorizirati vrijednost poteza i  tona. Slikari zen-budisti često su sliku izveli u nekoliko poteza i mrlja, danas bismo rekli nešto poput krokija. Naime, oni smatraju da se prosvjetljenje ne može postići dugotrajnom analizom predmeta, već trenutnom spoznajom. Za takvu vrstu slikarstva jasno je da su jednobojne slike  najbolje rješenje.     U prikazima krajolika (a to su pretežito planine i rijeke)  nastoji se (prema budističkom shvaćanju) postići jedinstvenost svih živih oblika, izraziti u većoj mjeri unutrašnji intenzitet života, a ne vizualizirati samu prirodu.      Pravi kineski tradicijski slikar je  i pjesnik, i filozof. On se najčešće služi istim materijalima i priborom kao i kaligraf -  tušem, a kao podlogu koristi posebno prepariranu svilu ili papir. Pritom, da bi se postigla istinska vrijednost tona i poteza, važan je i položaj kista u ruci.   U svemu tome od presudne je važnosti sam čin stvaranja slike, koji, naravno, uvjetuje snaga nadahnuća.  Iako se često spominje imitativna umjetnost, prije svega slikarstvo, u bogatoj kineskoj kulturnoj povijesti nailazimo i na nešto drugačija shvaćanja i tumačenja, ali jedno je  sigurno – kineska umjetnost, bez obzira iz kojeg je vremena i prostora, ima svoju prepoznatljivost, koju uvijek treba razumijevati u životnom kontekstu kineskog čovjeka. Zdravko Šabarić, travanj 2008.