Krešimir Dolenčić o svojem đurđevačkom djetinjstvu, Picokijadi i planovima za nju

Krešimir Dolenčić, jedan od najpoznatijih hrvatskih redatelja, počasni građanin Grada Đurđevca i Đurđevčanin po porijeklu, te dosadašnji višegodišnji redatelj Legende o Picokima, poznatu priču o lukavstvu starih Đurđevčana koji su ispaljenim picokom u turski tabor, prividom izobilja prevarili silnika Ulama-bega, režirat će je i ove godine, posljednjega vikenda u lipnju, točnije ove subote u 22,30.       Najvažnija priredba Picokijade, koja je Gradu Đurđevcu priskrbila prestižnu titulu Europske destinacije turističke izvrsnosti u čuvanju nematerijalne kulturne baštine, ne smije gubiti na kvaliteti, a Dolenčić je garancija da se to neće dogoditi. Kulturni amateri i  članovi brojnih udruge Grada Đurđevca, naših prigradskih naselja, te susjednih općina i županija, koji sudjeluju u scenskom prikazu, pod njegovom redateljskom palicom, opet će dati priredbu za pamćenje, ocijenio predsjednik Organizacijskoga odbora Picokijade, gradonačelnik Gračan. -Radujem se ponovnom radu s mojim Đurđevčanima i Podravcima. Dobro je da je s nama većina onih koji su i lani svojim nesebičnim angažman dali pečat jednoj dobroj scenskoj izvedbi, rekao je redatelj prije sutrašnjeg oživljavanja Legende o Picokima, koja će od 22.30 odvijati na livadama i pod zidinama Staroga grada. Ponovni Dolenčićev dolazak Đurđevac je bio prilika da doznamo nešto više o njegovu đurđevačkom djetinjstvu, Legendi i planovima za nju. -U Đurđevac sam dolazio često, puno, koliko god sam mogao. Sesvete, pa oko Božića, pa Uskrs i čim bi škola završila dobar dio ljeta. Svaki puta bilo bi nešto novo, drugačije, lijepo. Snjegovi za Sesvete, potraga za pisanicama u Starogradskoj za Uskrs, sanjkanje po ljeti na Peskima… Slike djetinjstva su žive , uspomena na mojega djeda i baku, okupljanje u kuhinji i partije remija sa dragim licima iz sjećanja, Maricom, Maričkom, moj Dedo koji u jutro uz kavu čita novine i uzrujava se, baka koja u špajzi u ganjku „skriva“ mesece i vanil -kifle od mene, pucketanje vatre u peći i za mene tada ogroman krevet, mekan, s kahlicom ispod,  okupljanje susjeda na „Gradić Peyton“, cvijeće u vrtu, bunar, dečki iz Zadruge. Naša je kuća današnji dućan „Zvončice“. Sve je to tako sad jadno i uništeno, cijeli taj kompleks sa dva dvorišta više ne postoji. Okolo su poprilične rugobe. Đurđevac je grad kojeg ja danas uopće ne vidim, ja prolazim kroz njega, ali živim u slici onog kroz koji sam se po cijeli dan vozio na svom Pony biciklu, od Staroga grada i upadanja u neki partizanski muzej kroz prozor, do raznih senokoša i vrbika…Moj tata, njegov školski prijatelj Vlado Posavec, koji i danas živi na kraju Starogradske…Ma sve ono lijepo što svaki Đurđevčan nosi u sebi i zašto voli svoj grad.Sad nažalost imam jako malo rodbine, tek u drugom korijenu.Ali redovno dolazim na Picokijadu. Dolazio bih i češće…Nedavno je osnovano Gradsko kazalište, na što sam jako ponosan. Još me nisu nikada pozvali na predstavu (?!). Ponosan sam što i moja djeca, Marta, Đuro i Nikola jako vole Đurđevac i svake godine dođu sa mnom. Želim da i oni osjete dio onoga što ja u sebi nosim. Ja sam čak i ministrirao u crkvi, pa smo pred oltarom bili nemirni i župnik Šabarić nas je steral. Pričam im sve te priče i smiješno im je. Osim toga, već sasvim dobro razumiju podravski, a to je jako važno. Režirali ste po čitavom svijetu, preko 150 spektakla u svijetu (pa i u Kini i Omanu) preko 40 najveće operne i isto toliko kazališnih, dramskih  predstava i Hrvatskoj, musicala, klasičnih i rock-koncerata. Što za Vas predstavlja uloga redatelja scenskog prikaza Legende o Picokima? Ma puno. Nekako nam se sve poklopilo. Poziv Marijana Ružmana i Anđele L.Antolin i njihova entuzijastička vizija Picokijade, Vid Balog koji je brzo napisao tekst, ja sam ga posložio, glumci, pjevači, LADO, svi glumci koji su se okupili na snimanju, Jura Hrvačić koji nam je odmah dao studio, Kris Kanazir, kao sjajni autor i aranžer glazbe,  Deni Šesnić, dragi Pjer, sve sjajni ljudi koji su omogućili ovaj prikaz. Ne mogu nikada dovoljno nahvaliti sve te prekrasne ljude koji su se okupili oko projekta, Ribu sa njegovim zlatnim rukama i dušom, Točkeca, mojeg izvrsnog asistenta, Robija i Sveteca koji mogu sutra raditi kao pomoćnici u svakom spektaklu, Željka Kožarića sa njegovim krasnim stihovima, Moniku, našega suca, drage braniteje,  cure i dečke, decu, majke, sjajnoga gospodina glumca Antuna Verbenskoga… joj sad bum vrpu zaboravil, a ima ih za pet minuta gusto pisanog čitanja. Veselim se svakom licu koje ponovo vidim svake godine. Budrovčice, Kalinovčani, konjanici sa Slavicom, Sale…joj vrpa ih je svih i sakakvih. Predstava je svake godine slična, evo već šestu godinu, ali to su takve predstave. Ako uspiju, ne treba ih mijenjati, treba dovoditi svaki puta drugu publiku. Verica se trudi i  ja se nadam boljim vremenima.  Ali svakako, predstavu treba unaprijediti, mijenjati… Evo sad Videk upravo završava jedno kapitalno djelo – popis i priče s ilustracijama o svim mogućim kontinentalnim vilama, štrigama, pozojima…Scenski prikaz bi se trebao temeljiti na tome u budućnosti. Volio bih da Đurđevac bude centar jednog ljetnog velikog festivala. Na preidealnom je mjestu. Zagreb, Bjelovar, Varaždin, Virovitica, Mađarska…sve je tu u blizini. Prije tri godine npr., dobili smo pristanak grupe Manu Chao da dođu. Nije nitko htio podržati, nije bilo novaca. Zamislite samo to. Mogli bi okupiti dvadeset – trideset tisuća ljudi odjednom na nekoj velikoj pozornici pod Gradom. Nasuti amfiteatar, napraviti od Picokijade jedan hrvatski Exit, ali sa sasvim drugačijim pristupom To treba Đurđevcu, to treba cijeloj Hrvatskoj. U to se isplati uložiti. Ali kad lokalni sponzori, moćnici, ne razumiju da cijelo vrijeme imaju zlatnoga pevca u rukama. I nikak da ga spucaju. Picokijada bi mogla, morala  biti čudo kontinentalne Hrvatske, jedan sasvim novi koncept, otvoren, tolerantan, uronjen u tradiciju… Ja mislim da bi Picokijada trebala biti posebna firma, prepoznatljivi hrvatski „brand“, kak se to veli.  U protivnom se može utopiti u prosječnost, a osim toga ima sada priredaba po Hrvatskoj barem 50. Treba se tu izboriti.  Osjećam se jako povlaštenim i počašćenim da mi je dano da radim ono što volim i da to ljude veseli. Evo, od 25.09 prošle godine do danas izvedeno mi je preko 170 predstava u Zagrebu i Hrvatskoj.  A kad dođem u Podravinu, opet sam dečec na biciklu koji navečer ide po mleko kod suseda, kojega su poslali po mero za kobase na kolinju i koji je sa svojom Bakom išel u staro kino gledati Johna Wayna i kod Nafija jel najbolši sladoled od lemone na svetu. A javno priznanje Grada ? Prije četiri godine proglašen sam počasnim građaninom. E, da me je videl moj Dedo onak gizdavoga taj dan. Fala svima koji su me predložili i koji su mi ga dali.