Pero Topljak – Petrina – 40 godina slikarstva

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe slika i promociju grafičke mape "Petrinovi bregi i podolja".   Galerija Stari grad Đurđevac,  6. studenoga 2009. u 19 sati.   Izložba ostaje otvorena do 28. studenoga 2009.       Kak narisati najlepšo sliko Podravine? Kaj bi se to, prav za prav, trebalo  narisati i koj bi to se mogel narisati? Predstavite si, barem nakratko, jeno ovakvo situacijo. Ovozemaljskom pametjom to bode malo teže, ali ˝tam gore gde je ništ i se˝, nigdar se ne zna. Ovak. Za jenem stolom sede  nikoj drugi nego Fran Galović, Miroslav Dolenec – Dravski i  Blaž Lenger , si pokojni. Z ovoga sveta, a ipak z njemi, Petrina Topljakov, a  morti bi se ovem pajdašom  pridružil još nekoj. O čemu bi se mogli meniti, kaj bi rekli jeden drugom i kaj bi oni rekli nam? Kak god bilo, glavno temo sigurno ne bi promašili. Fran bi kakti mladi ˝gospon z Peteranca˝ nastavil pričo o svojem kostanju i stari kleti na Širovicaj, o mirisu sena s podolja i zlatnom trsju, možda o sosedi Kati koja ga je ˝tripot kušnola v jame˝ dok so se ono oprčili, a pozval bi sigurno i ˝ međaša Benkinu s pijarom vina˝. Tam odnekod s dravske strane s prepoznatljivem nikotinskim brejom dogegal bi se Dravski, koji bi Podravinu lepo kak čudo vlekel za sobom kak kačo. Nuspot bi, da ne bi bilo zabune, pripomenol nazočnemi, kak je on taj koji Podravino pozna najbolje od sejov. Na znanje i ravnanje.     A Blaž bi z Dragancov, makar kak teško, na pleči donesel svojega bajsa i  dopeljal svoje dečke egedaše, cimbulaša i bugaristo. Te čas razlekla bi se Podravina moja mila. Petrina bi pak za ovo prigodo donesel svoje najbolše  vino, potočil dečkima i nazdravil.  Ak` bi kojim slučajem naišel Česka, (a to bi bilo vrlo lako) protokol bi sigurno imal drugačkvo završnico: - ˝Kupice v roke – vinklin, nazdravimo (tomu i tomu…), -  živeli !˝ Popila bi se runda, dve, z rokavom obrisali mustači, a Petrina bi to se počel risati. Tak bi nastajala najlepša slika Podravine. Najprije puno skic v glavi, a onda  kroki z olovkom na paperu. Nacrtal bi onda  z perom ili rapidografom nekuliko crtežov, onak minucioznih  i lepršavih poput Croatinih. Nacrtal bi stotine  malih i velikih podravskih stvorenja z zdignjenim  rokami koji so baš ˝pri jelu i delu˝, veselju i samo malo v žalosti. Onda bi pred sebe postavil  štafelaja i na njega del napeto platno. Kist v roke i čarolija more početi. Čista priroda i vuspotni spomenek z dragim prijatelima koji o Podravini znado ama baš se, odredili so Petrinove motive:  brege i podolja,  pramaleti i zime,  male šmrklivce i ˝sede lasi˝, Đurđeva i Martinja, zornice i polnočke, težake i lenčine, prefrigance, potulence, jalnuše i pošteni svet, gizdave konje i marvo, drčne pevce i ˝ mladino˝ i ˝se kaj Podravina je˝.             Tradicija kao inspiracija Vjerujem da  ovakva imaginacija postoji negdje u tajnom arhivu Pere Topljaka. Pretpostavka za takvo nešto realna je i ima svoje uporište.  Sagledavajući cjelokupan slikarski opus u proteklih četrdeset i još nešto godina, lako se prispodabljaju  stihovi i note koje su nekada tako slikovito i dojmljivo zapisali i ispjevali naši spomenuti  ˝meštri˝. Pero je takve podravske i bilogorske teme dobrano naslagao svojim osebujnim  likovnim govorom s punoćom ritma i kolorita. Pritom, kao rijetko koji slikar, ostao je dosljedan svojim korijenima – tematski i stilski. Danas on slika kao i prije i ne posustaje, koristi svako slobodno vrijeme.  Kada obavi neodgodive poslove na gruntu i gazdinstvu, mijenja alatke i ulazi u novi prostor u kojem komponira linijama i bojama nove prizore koje je slagao jučer, ili koji dan ranije, tamo negdje ispod brajde. I  mada to više nije˝ in˝, Petrina ostaje ustrajan hlebinskom tradicionalizmu. Nije da su mu nepoznata neka  umjetnička promišljanja, pa čak i ona najavangardnija, nije da je on sputan tehnološkom  ili nekom novom stilskom interpretacijom, nego on želi biti baš ovakav. Prije svega pošten prema svojemu iskonu, slikarskom i životnom, bez nekog  artističkog  prenemaganja ili isforsirane (samo)dopadljivosti. Uostalom,  čemu nova iskušenja, ako se u ovakvom prostoru najudobnije smjestio. Lokalizam motiva i način interpretacije  možda će netko protumačiti kao konzervativno poimanje s pretpostavkom lakog zasićenja, stagnacije pa i definitivnog dosega. Kod njega je to nemoguće. Motiva i inspiracije nikada neće pomanjkati, iz jednostavnog razloga što je on i sam sudionik svojih tema. Istina, jako mu je nedostaje jutarnje uprezanje konja, a onda sjesti u kola i laganim kasom otići do sinokoše, mekote ili gorica u Malom Kostanju. Tu su još uvijek pajdaši i međaši, kravica i štalica i široka Podravina. Petrina je solidan slikar, još uvijek najbolji crtač  naive poslije Croate, zafrkant, seljak i veseljak, čuvar zavičajnog blaga (a sada po novom,  i nematerijalne kulturne baštine), pošten gazda i  pajdaš.       Slikoviti doživljaji djetinjstva       Djetinjstvo, pa bilo ono ponekad i teško, za slikare podravskog okružja nametnulo se kao nezaobilazna tematika. Gotovo da nema podravskog slikara ili kipara  naivnog  određenja koji nije prikazao nekog rastelezanog  klinca, često pokrpanog tura kako s debelim koncem na «drogu» peca ribe, ganja krpenjaču ili čuva kravice. Zašto je to bježanje u prošlost toliko izazovno ? Jesu  li djeca nekada bila manje (ne)sretna zbog toga što nisu poznavali  računala, video-igrice, mobitele i sva druga  elektronička čuda ? Racionalne odgovore na ta pitanja nemoguće je dati, a da ih i damo, bili bismo previše subjektivni.  Životne su percepcije različite, iskustva individualna.   Jedno je sigurno, vremenskim i životnim odmakom javlja se stanovita nostalgija za nekim vremenom koje nije bilo nimalo egzistencijalno opterećeno, kada je jako važna stvar bila popeti se do najvišeg  svrakinog gnijezda, zajašiti konja ili pak za firmu dobiti od kuma ˝darwilku". Negdje u tom promišljanju je i Topljakov slikarski opus. To je neka vrsta zavičajnog slikopisa s naglaskom na memorirano životno doba u kojem je jedan mali, silno radoznali dječarac uz svoje nestašluke imao svoje radosti. Ili kako bi to naš Dravski nazvao ˝ljekoviti doživljaji djetinjstva˝.       Vincekovo, Fašenk, Đurđevo, Martinje…       Pero Topljak slikar je bogatog slikarskog iskustva i zavidne produkcije. Mnoga uvažena imena pripadajuće hrvatske kritike valorizirala su njegovo stvaralaštvo. Isti se kritičari  slažu da je riječ o relevantnom slikaru u naivnoj umjetnosti, s naglaskom na crtačko umijeće. Za postignute rezultate u slikarstvu  kao i  za doprinos u očuvanju kulturnog blaga  Podravine, primio je brojne zahvale, priznanja i nagrade, među kojima povelju Koprivničko-križevačke županije (1999.g.) i Zlatnu plaketu svetoga Jurja Grada Đurđevca (2000.g.). Nažalost, premalo se spominje njegov doprinos očuvanju zavičajne  nematerijalne baštine.  Možda stoga što on nije poput  drugih, sakupljač konkretnih etnografskih predmeta, nema privatnu zbirku, ne zapisuje narodne mudrosti predaka, on je cijelim svojim bićem  primjerak narodnog slikara, a  samim time i slikar-kroničar. Petrina s naglašenim uvažavanjem, štovanjem i ozbiljnošću obnaša stare podravske običaje koji su još opstali, bilo u izvornom  ili modificiraniom obliku, a posebno su mu prirasli srcu goričarski običaji kroz godinu. Tako već početkom godine, 22. siječnja, na Vincekovo, mora se bilo kako otići u gorice, jasno, s pajdašima. Ceremonijala mora biti, jer važno je znati hoće li godina biti rodna, a možda se dogodi i kakva izložba, predstavi goričarski kalendar i zapjevaju podravske pjesme. Drugi važan goričarski običaj svakako je Martinje. Tom prigodom Petrina se redovito  preobražava u lik svetog Martina, uzima biskupski štap, oblači plašt,  na glavu  stavlja mitru, pa sa svojim pomoćnicima  i u ime boga Bakhusa, obavlja taj tako važan posao – pretvaranje mošta u vino. Blagdan župe – Đurđevo, danas ujedno i Dan grada Đurđevca, slavi se 23. travnja.  Na taj dan u  vremenima maloga ˝dečeca˝ naveliko se trgovalo konjima, kravama, teladima, svinjama, ali i ljudima.  To je bilo i vrijeme kada su se prodavali i kupovali sluge. Svojevremeno ovaj  se običaj znao uprizoriti na gradskom trgu, a u tome je nenadmašan  bio upravo Petrina u ulozi  velikog gazde. Tradicionalna Picokijada sa svojim alegorijskim prikazima običaja, seljačkih poslova i općenito nekadašnjeg podravskog načina života,  uvijek ostaje zapamćena po duhovitim ulogama  Petrine goričara i bećara. Nisu mu strani niti fašenki, vjerski običaji, spelancije i zafrkancije na slikarskih druženjima, gdje će nakon dobre slike  u pravilu nastati i dobar štimung. Zaori se tada  pajdaška pjesma, zatitra glas, nazdravi dragim prijateljima koji vinca pijeju˝ i onima koji ˝više ne pijeju˝,  i tako do kasno u noć. A tada valja otići na počinak.  Makar i nakratko. Ujutro treba namiriti blago, a i bregi i podolja zovu. Pa kako  bi onda ponestalo motiva ? Prema tome, kada percipiramo Topljakov likovni opus, bilo da je riječ o njegovim slikama ili crtežima, temama ili tehnikama, metodički  gledano, nužno je povezivati  njegovu životnu filozofiju istinskog Podravca i životno iskustvo u širem kontekstu s njegovim likovnim stvaranjem. To je  jedinstven proces i prožimanje životne spoznaje i stvaranja likovnog zapisa kao trajnog svjedočanstva jednog vremena, toliko začudnog i inspirativnog,  koje je ostavilo dovoljno prostora i za sljedbenike slavnih Podravaca s početka ove priče.   Zdravko Šabarić