Predstavljena Smiljanićeva knjiga o Mari Matočec

„Čuvajte svoje običaje i svoj narodni život; po tom ste bili  s v o j i, i jeste i bit ćete. Koliko će te si sačuvati narodnog blaga, toliko ćete i vrijediti."  Ovo su riječi Mare Matočec koje su potakle Vlatka Smiljanića, virovitičkog gimnazijalca, 15-to godišnjeg  autora knjige „Mara Matočec-hrvatska spisateljica, prosvjetno-kulturna aktivistica i političarka“ na pisanje i istraživanje života prve podravske seljačke spisateljice i političarke u Seljačkom pokretu braće Radić.   Ovogodišnju sezonu prezentacija Gradska je knjižnica otvorila pred  mnogobrojnim Đurđevčanima, unucima i rodbini političarke, upravo predstavljanjem njegove knjige posvećene političarki iz Korije, koja je dio djetinjstva i mladosti provela i u Đurđevcu. Vlatko naime dolazi iz Korije kraj Virovitice, mjesta gdje je dio svog života provela i Mara Matočec, a zainteresiran i za povijest, ne čudi da se odlučio napisati biografiju o toj velikoj ženi, a za 125.obljetnicu njezina rođenja.     Pjesme o picoku i đurđevačkom Starom gradu, iz pera M.Matočec recitirali su đurđevački srednjoškolci, a knjigu je mladi autor sam predstavio.Iz Smiljanićeve knjige doznajemo da je Mara bila jedna od najpopularnijih seljačkih žena u Hrvatskoj,  da je rođena 1886. godine u Đelekovcu,  da s roditeljima u prvim godinama života seli u Đurđevac, gdje je završila četverogodišnju pučku školu, a kako joj je obitelj vjeran sljedbenik Hrvatskog seljačkog pokreta, tako je i Mara od mladosti primala informacije o politici.   Sa sedamnaest godina udaje se za Stjepana Matočeca, stolara i pravoužitnika đurđevačke imovne općine. S njime ima četvero djece, koja stradavaju i umiru mladi, kao i suprug koji je mobiliziran u Austro-ugarsku vojsku na početku Prvog svjetskog rata iz kojega se nije vratio.Osim tisuću pjesama, Mara je pisala i 15-tak igrokaza i velik broj crtica i priča za razne novine. Ona piše jednostavnom seljačkom filozofijom, onako kako narod razumije i govori, kako se misli na selu. Ima osjećaj za mjeru, osjećaj za prirodu i ljudsko reagiranje u njoj, a svoja djela obogaćuje poukama i buđenjem osjećaja. Pod utjecajem agrarne reforme i nagovora dr. Đure Basaričeka, Mara se seli u Koriju, naselje udaljeno 5 km od Virovitice. Ondje podiže svoje seljačko gospodarstvo iz temelja, tu okupljala mladež, vodi dva zbora, diletantsku kazališnu družinu i političku organizaciju.   Bila je izuzetna govornica i predavačica. Raspravlja kao intelektualac i diplomat.Obilazi gotovo cijelu Hrvatsku i Bosnu i drži predavanja. Surađivala je s brojnim hrvatskim književnim i političkim uglednicima. Stekla je izuzetno veliko prijateljstvo s Marijom Jurić Zagorkom, koju ju je smatrala i nazivala svojom sekom. Ivan Generalić ilustrirao je njezine stihove, Alojzije Stepinac gledao njezine kazališne predstave, Rudolf Matz zapisivao napjeve iz njezinih igrokaza. Ukratko, Mara je bila glavni pokretač (s Rudolfom Hercegom) pokreta za borbu protiv nepismenosti, banski povjerenik za kolonizaciju, odbornica „Narodne zaštite" za zbrinjavanje siromašne djece, članica Glavnog odbora „Hrvatske žene", „Hrvatskog srca" i „Napredka"; povjerenik Liječničke komore za obavještavanje o zdravlju naroda svoga kraja, javni prosvjetni radnik „Seljačke sloge", počasni član društva „Kolo domaćica" i doživotni član Glavnog odbora HSS-a. Izuzetno je bila voljena od hrvatskog i bosanskog naroda, pa je i njoj  posvećeno oko tridesetak pjesama. Svoja djela nikada nije skupila u jedinstvenu knjigu, nego su rasuta po časopisima i novinama. Pred Drugi svjetski rat „Seljačka sloga" ih je htjela izdati, ali uspostavom ustaške diktature djela nisu ugledala svjetlo dana. Poslije rata bila je potpuno zaboravljena. Do kraja svoga života je pisala, ali djela nije objavljivala. Umrla je neprimjetno i tiho u Koriji, 1967.