Zaštićena usmena predaja Legende, a ne nečija autorstva

U posljednjih nekoliko godina uoči Picokijade, pa nažalost i ove, na određenoj privatnoj web stranici pojavljuju se neprovjereni, neutemeljeni, poluistiniti i zlonamjerni tekstovi vezani uz Legendu o Picokima, kao nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske i važnost njene izvornosti i autorstva. U vrijeme kad se stotine kulturnih amatera nesebično uključuju u njeno oživljavanje, takvi učestali tekstovi ne pridonose njenom dignitetu, a time se omalovažavaju i svi njihovi napori, ali i napori svih onih koji su do sada na bilo koji način sudjelovali u njoj. Radi prave, objektivne i cjelovite istine donosimo Rješenje i Obrazloženje Ministarstva kulture RH, od 20.lipnja 2007. Tada je Ministarstvo kulture na temelju članka 12.stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i članka 9.stavka 1. Pravilnika o registru kulturnih dobara RH (NN. Br 37/07) donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da usmena predaja temeljena na legendi iz vremena turskih osvajanja u 16.st.-ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 9.stavka 1.alineja 2 .Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog dobra. U Obrazloženju istoga Rješenja stoji među ostalim i ovo “Rješavajući po prijedlogu Konzervatorskog odjela u Zagrebu, te na osnovu predočene dokumentacije i iznesenih činjenica kao i prijedloga Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu, Stručno povjerenstvo za utvrđivanje kulturnoga dobra , na osnovu članka 5. Pravilnika o Registru kulturnih dobara RH, utvrdilo je da usmena predaja Legende o Picokima ima svojstvo kulturnog dobra u smislu članka 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, te se sukladno članku 12.stavak 4. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara određuje upis u Registar kulturnih dobara RH-Listu zaštićenih kulturnih dobara. To naglašava i Zorica Vitez, iz Instituta za etnologiju i fokloristiku u svojem Izvornom znanstvenom članku pod nazivom „Legenda o Picokima u svijetlu globalne i nacionalne (kulturne politike), prihvaćenom i objavljenom 29.11.2007. „U svjetlu svega rečenoga zalažem se za zaštitu predaje i priredbe Legende o Picokima kao nematerijalnog kulturnog dobra lokalnog značaja u kojemu se predaja i scenska izvedba povezuju i zajednički ostvaruju. Može se pretpostaviti da će i scenariji i izvedbe Legende o Picokima i dalje doživljavati promjene. Te promjene nisu samo različita redateljska "čitanja" dramskog autorskog djela nego su, sudeći po novinskim i drugim tekstovima, i predmet razmišljanja Đurđevčana, koji i dalje tragaju za "najboljim" uprizorenjem svoje predaje i koji očigledno smatraju da imaju pravo utjecati na to uprizorenje, bez obzira na autorska prava scenarista. Autorstvo pojedinih scenarija nije upitno, pogotovo kad scenariji postoje u pisanom i objavljenom obliku. Iako nam nije poznat prvi scenarij (Napad Turaka na Stari grad) , o njegovu sadržaju i izvedbi doznajemo iz novinskih i drugih tekstova. U njima se ističe kolektivni napor Đurđevčana oko ideje, ostvarenja i uprizorenja Napada Turaka na Stari grad, ali se imenuje i dvoje sumještana koji su dobili zadatak napisati scenarij. Na temelju istih svjedočenja čini se sigurnim da se drugi i treći scenarij, Bahunov i Balogov, oslanjaju na prvi, preuzimaju osnovnu ideju i radnju. Oslanjajući se na predaju i zatim jedan na drugoga, ti scenariji odstupaju od uobičajene predodžbe o autorskom dramskom djelu, pa se čini da pitanje autorstva nije odlučujuće u pitanju o pripadnosti Legende o Picokima đurđevačkoj zajednici.“ Vjerujemo da Iz Rješenja i Obrazloženja, te znanstvenoga teksta Z. Vitez  razvidno da  nije zaštićen ni Bahunov ni Balogov tekst, ni Perokovićeva  a ni Dolenčićeva  vizija, nego usmena predaja. Sve je to dostupno javnosti već od 2007, pa nas učestale  insinuacije i izvrtanje činjenica čudi, tim više što dolaze iz pera „kulturnih“ djelatnika Grada Đurđevca. Vjerujemo da će ovime prestati.   Stručne službe Gradske uprave Grada Đurđevca