Mili Dedakoviću javno priznanje Počasni građanin Grada Đurđevca


Četvrtak, 17. ožujka 2016.

Gradsko vijeće Grada Đurđevca na 16. sjednici Gradskog vijeća donijelo je Odluku o dodjeli javnih priznanja Grada Đurđevca. Zbog iznimnih zasluga u Domovinskom ratu, dodjeljuje se javno priznanje Počasni građanin Grada Đurđevca, hrvatskom ratnom vojnom invalidu i heroju Domovinskog rata, legendarnom zapovjedniku obrane Vukovara Mili Dedakoviću Jastrebu. Javno priznanje će mu biti uručeno na tradicionalnoj svečanoj sjednici u povodu Dana Grada Đurđevca.

Mile Dedaković rođen je 4. srpnja 1951. godine u Nijemcima, malom srijemskom selu.  Nakon završene osnovne škole upisao je Vojnu zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru, a nakon uspješno položene mature  Zrakoplovnu akademiju u Zadru. Po završetku Akademije Mile Dedaković promaknut je u čin potporučnika.  Vojnu karijeru započeo je u Cerklju Ob Krki, gdje se nalazila baza 82. zrakoplovne brigade, potom je 1973. godine premješten u Brežice,  1975. godine dobio je premještaj na Pleso, a nakon toga u Bihać, gdje je promaknut u čin kapetana prve klase.  Od 1983. godine raspoređen je u Zagreb, gdje nastavlja sa školovanjem te nakon dvije godine dobiva čin majora. Po završetku Zapovjedno-stožerne akademije raspoređen je na novi posao u Odjel za zračno motrenje i navođenje u Zagrebu gdje radi na izboru i ocjenjivanju radarskih položaja na području Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske. Godine 1988. Mile Dedaković premješten je u zapovjedništvo Pete armijske oblasti gdje ubrzo postaje načelnik Službe za zračno motrenje i navođenje. Tamo se upoznaje s mogućim scenarijima u slučaju odvajanja Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije koji su obuhvaćali primjenu oružane sile. Početkom 1991. godine u Zapovjedništvu službuju dva Hrvata Mile Dedaković i general Petar Stipetić, ali ne sudjeluju više u operativnom radu Zapovjedništva, te  polovicom kolovoza Mile Dedaković napušta JNA i pristupa Zboru narodne garde. Krajem kolovoza dobiva svoj prvi zadatak … Vukovar.

Zadatak organiziranja obrane grada Vukovara bio je dodijeljen Mili Dedakoviću iz nekoliko razloga: prije svega radi njegove neupitne stručnosti, a zatim i već ranije dokazane požrtvovnosti i domoljublja. Kako je i rodom s tog područja, nadređeni su znali da će Mile poznavajući karakter i mentalitet ondašnjih ljudi ubrzo pronaći zajednički jezik i uspostaviti zapovjedni lanac. No, Mile Dedaković je krajem kolovoza te 1991. godine, prvi puta u  životu doista vidio Vukovar. Do tada nepoznanica – Vukovar – njegovi ljudi, ulice, a prije sve neprijatelj u neposrednoj blizini, primorali su Dedakovića da krajnje ozbiljno i profesionalno u najkraćem vremenskom roku upozna situaciju u kojoj se Vukovar našao, a situacije nije mogla biti lošija. Opskrba hranom, ljudstvom i oružjem gotovo je prestala. Vojne pošiljke koje su krenule put Vukovara ili uopće nisu stigle do svog cilja ili su bile preraspodijeljene u druge gradove kroz koje su prolazile. Vukovar je prije svega zahvaljujući svojim braniteljima, koji su se svakodnevno dokazivali odbijajući sve učestalije i snažnije neprijateljske napade, polako počeo privlačiti pažnju hrvatske javnosti. Opsadu grada Vukovara i svakodnevne bezočne napade na grad i civile koji su trajali od rujna do pada Vukovara 18. studenoga 1991. godine, nitko nije mogao predvidjeti ni u najgorem scenariju.

Vukovaru je bio potreban vojni profesionalac, netko tko će znati procijeniti situaciju i pronaći odgovarajuća rješenja za situaciju koja se pogoršavala iz dana u dan. Grad heroj je dobio i više od toga. Mile Dedaković – Jastreb, ne samo što je uspostavio obranu grada heroja koji je uporno odolijevao desecima tisuća pripadnika neprijateljske vojske i paravojnih postrojbi, već je time obranio i ostatak Hrvatske. Prema prvotnom planu Vukovar je trebao postati glavnim gradom „Krajine“, a planirana akcija okupacije grada trebala je biti dovršena u svega jednom danu, da bi se nakon toga moglo krenuti dalje prema Zagrebu i Varaždinu. No, zahvaljujući nadljudskim naporima, odlučnosti, ali i ogromnoj požrtvovnosti hrvatskih branitelja, srpski su agresori lomili svoje zube na obrani Vukovara punih 87 dana. Ta nepuna tri mjeseca su Hrvatskoj donijela prijeko potrebno vrijeme da organizira svoju obranu, nabavi naoružanje  i organizira ljudstvo kojim se zaustavio agresor.

Vukovar je na kraju pao, ali njegova žrtva nije bila uzaludna. Mile Dedaković Jastreb, zajedno sa svojim suborcima iz dana u dan odolijevao je napadima višestruko brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Uvidjevši da se Vukovaru približava neminovan pad, a kako brojni apeli za pomoć i dopremanje oružja, lijekova i prije svega ljudstva nisu urodili plodom, Mile Dedaković Jastreb polovicom listopada vrši proboj prema Vinkovcima gdje preuzima zapovjedništvo i usmjerava sve raspoložive snage i sredstva prema Vukovaru, ne bi li obranu grada i proboj opsade bio izvršen izvana. Operacije oslobađanja opsade Vukovara najvjerojatnije bi urodile plodom da se u njihov tijek nije umiješala politika i ultimatum Europske zajednice. Dedaković je bio nemoćan, a Vukovar osuđen na agoniju i odbrojavanje dana do konačnog pada. Nakon pada Vukovara, Dedaković je bio uhićen i odveden u Zagreb, gdje je bio podvrgnut višednevnom premlaćivanju i ispitivanju od strane „Komisije za Vukovar“. Glavne optužbe koje su mu se stavljale na teret bile su da je upravo on glavni krivac za pad Vukovara. Jedan od najvećih heroja Domovinskog rata tako neočekivano postaje glavnim krivcem za pad grada kojega je svim silama nastojao obraniti. Sve optužbe na račun Mile Dedakovića odbacio je Vrhovni sud Republike Hrvatske, ali  gorak okus tih zbivanja nikad nije razjašnjen hrvatskoj javnosti.

Nakon završetka rata Mile Dedaković Jastreb započeo je svoj novi život poljoprivrednika i voćara u našoj đurđevačkoj Podravini u mjestu Ferdinandovcu, gdje je zajedno sa suprugom Terezijom i djecom više od dvadeset godina vrijedno radio na plantažama u kojima je uzgajao sve vrste voća, a pretežito jabuke, te je bio uzorni član Udruge proizvođača jabuka Zagrebački prsten. Velika je čast našeg grada u kojeg je Mile Dedaković Jastreb gotovo svakodnevno zalazio kao i naših stanovnika što su imali prilike osobno sresti, upoznati se i popričati s jednom od najvećih legendi Domovinskog rata. Miran život u Podravini i bavljenje proizvodnjom voća prestaje narušavanjem zdravstvenog stanja zbog čega je primoran preseliti na more gdje i danas živi u Novigradu pokraj Zadra.