Legenda o Picokima


Scensko oživljavanje Legende o Picokima jedinstvena je scenska priredba i osobit vizualno-zvučni doživljaj. Proglašena je nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske, te je u toj kategoriji 2008. godine postala nacionalni pobjednik i član Europske mreže turističkih destinacija izvrsnosti (EDEN - European destination of exellence). Prastara priča, o dugoj opsadi silne turske vojske Ulama-bega i njegovoj nakani da Đurđevčane, zatočene u Starom gradu, glađu prisili na predaju. Legenda govori da su ga đurđevački branitelji nadmudrili, jer su po savjetu jedne starice ispalili topom u turski tabor posljednji ostatak hrane, jednog pjetlića - picoka. Prividu izobilja, u kojem se razbacuje hranom, Ulama-beg je nasjeo, napustio Đurđevac, a Đurđevčanima ostavio do danas (kao svoju kletvu) naziv Picoka. Oni ga s ponosom nose, a Legendu o Picokima, već više od 40 godina scenski i spektakularno oživljavaju.

picokijada2 picokijada1Za to je na prostoru oko Staroga grada angažirano na stotine statista. Sve to je popraćeno desecima izložbenih, ugostiteljskih, kulturnih, estradnih, etnografskih, folklornih, likovnih i gospodarskih priredaba, u sklopu trodnevne lipanjske Picokijade, koja je najveća turistička manifestacija Koprivničko-križevačke županije. Događaji iz ovog teškog razdoblja đurđevačke povijesti na neki su način i stvarna podloga za tradicionalnu manifestaciju koja se održava od 1968. godine krajem lipnja pod nazivom Legenda o Picokima. Zadnjih godina scenski prikaz se odvija po scenariju Vida Baloga i pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića.

 U tri dana trajanja ovdje se tka vez izvorne narodne kulture i umijeća u likovnom izrazu, pisanoj riječi, podravskom melosu u zanatsko-obrtničkom iskazu, folkloristici i pučkim običajima. Središnja priredba je jedinstveno scensko uprizorenje legende kojom se i danas Đurđevčani prisjećaju svoje junačke slobodarske prošlosti.

picokijada3 picokijada4Prema scenariju radnja je smještena u vrijeme napada turske vojske na đurđevačku utvrdu. Kako je Ulama-beg naišao na neočekivani otpor i vojnički nije uspio poraziti đurđevačke branitelje, odlučio se na dugotrajnu opsadu, s ciljem izgladnjivanja vojske i sklonjenog pučanstva. Možda bi u tome i uspio da nije bilo mudrosti i lukavosti Đurđevčana. Legenda kaže da je u okruženoj utvrdi hrane doista nestalo. Ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru pevčec, picek, picok). Ovaj preostali "zalogaj" nije dakako mogao nahraniti ljude. U takvoj gotovo bezizlaznoj situaciji, jedna starica predlaže kapetanu grada da se pjetlić stavi u top i ispali u turski tabor, što je i učinjeno.

Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada mogu i razbacivati i na taj način izrugivati, Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište. Kao neku vrstu kletve, Ulama-beg Đurđevčane naziva Picokima. Tako i završava ova scenska igra:

"A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!"

Legenda govori o hrabrosti i domišljatosti Đurđevčana ponosnih na svoju povijest, na svoj nadimak i svojeg pijetla koji je danas najzastupljenije heraldičko obilježje ovog kraja.