Prvi košarkaški memorijal “Sjećanja”

Pozivamo: Ljubitelje košarke i sve ljude dobre volje da se u što većem broju 08.01.2010. (petak) u vremenu od 14:00 – 22:00h odazovu u športsku dvoranu u Đurđevcu gdje će se održati Prvi košarkaški memorijal “Sjećanja“ u sjećanje na tragično preminule mlade košarkaše K.K.“Mladost“ Đurđevac.     U zadnjih par godina grad Đurđevac i naš košarkaški klub “Mladost“ pogodile su velike tragedije. Sve nas je zatekla vijest da je rutinska operacija na koju je otišao Rajko Balabanić tragično završila. Njegovo srce je jednostavno prestalo kucati i njegov život je prerano okončan. Iza njega ostali su potreseni njegovi sumještani, prijatelji, bivši suigrači te ožalošćena obitelj, među njima i naš suigrač i prijatelj Sven kojemu je upravo otac Rajko usadio ljubav prema košarci i klubu. Preklani, sjećam se ko da je bilo jučer, jedne kišovite siječanjske primio sam vijest da je moj suigrač Marko Baković preminuo od posljedica pada. Nevjerica i tuga zavladala je mjestom i širom okolicom. Bio je miljenik sviju, hrabro  i dobro srce, duša košarkaškog kluba, ponos i dika svoje obitelji. I još se tragedija nije potpuno ni stišala dogodilo se ovo! Vijest da je Julio Božo  umro toliko nas je sve zatekla i pogodila da se još ne možemo oporaviti od tog šoka. “Zlatni dječak“ i najveća nada grada i kluba  prerano nas je napustio, a da nismo imali priliku da vidimo i uživamo u onom o čemu smo svi slutili da taj mali biti će pravi i najveći! Iako je kratko boravio među nama svima je bilo jasno da bio je sjajan i pravi… Svi smo ga jako,jako voljeli i nedostaje nam! I sad! Kaj sad reći? Veli se: “O mrtvima sve najbolje“ To je ok! Ima i onih o kojima možda i ne mislimo tako pa onda o njima uopće ni ne pričamo, ali oni nisu bili ti! Ja o njima želim pričati jer sam ih dobro znao i mogu posvjedočiti da su bili najbolji dečki i ljudi koje sam znao. Tri različite generacije sa tako mnogo toga zajedničkog osim preranog “odlaska“; dečki puni radosti i pozitivne energije koju su zarazno širili oko sebe. Vječiti borci i optimisti koje jednostavno nije bilo moguće ne voljeti jer i oni su obožavali život i ljude oko sebe. Zajednička im je bila i ogromna ljubav prema košarci i svojoj i našoj “Mladosti“ kojoj su mnogo davali, a tom strašću i energijom inficirali su mnoge oko sebe:sinove, braću, roditelje i suigrače… Razmišljam o svemu tome u ovo vrijeme kad zaista najbolji od nas odlaze, napustili su ovaj svijet. Dosad nisam bio najbolji vjernik, ali sada više nego ikad vjerujem da su oni bili predobri za ovaj svijet i zato su ga već napustili. Vjerujem u Boga i u život nakon smrti i vjerujem da negdje gore njih trojica;dobri, jednostavni i savršeni kakvi su bili radosno haklaju čekajući da dođe sljedeći od nas. U međuvremenu ostavili su nam upute kako da dođemo do njihovog nebeskog igrališta. Moramo se truditi da budemo čim bolji ljudi(roditelji, djeca, braća i suigrači), moramo probati biti kakvi su oni bili, voljeti svoje prijatelje, obitelji, svoj grad i klub, košarku i čitavi svijet… Sve to moramo pokušati želimo li ponovni susret s njima. Da ih ponovno vidimo, zagrlimo, stisnemo im ruku, zaigramo ponovno s njima ili samo navijamo za njihovu nepobjedivu ekipu…tamo negdje na ljepšem i sretnijem mjestu… Počivajte u miru prijatelji: Rajko, Marko, Julek…  D.V.